Planina koja spaja- Rumija

PLANINA KOJA SPAJA - RUMIJA


Jedna od svetih crnogorskih planina je Rumija, koja ne samo da spaja vjekove i religije, već i more i jezero, nebo i zemlju, koja ima pamćenje kroz koje se prepliću sveci i ratnici, podanici, carevi i kraljevi i koja ni danas nema mira već izaziva brojne rasprave pa čak i političke sukobe. Rumija, je poznata naročito zbog toga što njeguje tradiciju dugu vjekovima i sjećanje na svetog kralja Jovana Vladimira koji je čuvao svoje malo kraljevstvo na razmeđi velikih carstava s kraja X i početka XI vijeka.
Planinski masiv koji čine Rumija, Vrsuta, Sozina, Sutorman i Lisinj čine prirodnu granicu između Jadranskog mora i Skadarskog jezera. Rumija se nalazi u zaleđu Bara. Lijep je pogled na nju i s mora, ali je ljepši  iz starog Bara, a najljepši pogled je, upravo, sa Rumije, prema beskrajnom plavom prostranstvu mora i neba.
Kažu: "Ko nije bio na Ostrogu - nije se molio, ko nije bio u Rumiji - nije se pokajao!"

Sada je na Rumiji crkva sv. Trojice, u svom njenom metalnom sjaju. Oko njenog podizanja postoji mnogo kontroverzi. U okolini Rumije postoji 1000 godina star kult sv. Jovana Vladimira, i to još iz vremena prije šizme, tako da su ga naslijedili i pravoslavni i katolički vjernici, a kasnije su im se pridružili i muslimani. Oni su vjekovima složno u zajedničkoj procesiji iznosili krst na vrh Rumije, dok jednog dana na vrh nije metalna crkvica pala s’ neba, viseći sa vojnog helikoptera. Ovakvo markiranje teritorije od strane jedne konfesije, druge dve nisu naročito dobro primile… Te kontroverze  dalje traju.
Od planine Sutorman na sjeverozapadu Rumiju dijeli prijevoj Sutorman (844 m), kojim prolazi put Bar - Virpazar. Po sredini grebena je duboki prijevoj Bijela Skala (903 m.) preko kojeg vodi put od Bara za Gornje Šestane.
Sjeveroistočna strana Rumije je oskudna vodom, dok na jugozapadu im više izvora i tri rečice: Željeznica, Bunar i Međurječ.
Nekada je Rumija bila pod gustom šumom, a danas se samo ponegdje vide djelovi listopadnih i borovih šuma. Na njoj su prostrani pašnjaci, a na padinama Rumije ima manjih naselja.

Rumija je najjužnija crnogorska planina i najviši vrh između dvije velike vodene površine: Jadranskog mora i Skadarskog jezera. Takva pozicija čini da ništa ne remeti očaravajuće poglede sa njenog vrha. Jednostavno, vrh Rumije je najbolji vidikovac na široki prostor Crne Gore: Bar sa okolinom, morsku pučinu (tvrde do Italije), Lisinj - južni greben Rumije sve do Bojane, Prokletije, Skadarsko jezero - od okoline Skadra do Vranjine, Kučke planine, Komove, Durmitor, Orjen, Lovćen, Vrsutu.


Put za Rumiju (Dobri do) vodi iz Bara preko Velembusa i Baltine, dužine 9,4 km i do Baltine je asfaltni, potom makadamski. Inače, do Velembusa, mjesta koje se nalazi sjeverozapadno od Bara (poznato po brojnim maslinjacima), postoje dva prilaza: prvi vodi iz Starog Bara uzanim putem pored stoljetnih stabala maslina, a drugi je sa regionalnog puta Bar - Sutorman - Virpazar, pri čemu se u mjestu Sustaš odvaja se krak puta koji vodi za Velembuse (prvi način dolaska do Velembusa je bolji).


Nakon spajanja ovih puteva u Velembusima - put nastavlja prema Baltini. Poslije prolaska maslinjaka otvaraju se prelijepi pogledi na Bar i okolinu. Baltina je mjesto ispod zapadne padine Rumije gdje se ulijevo odvaja pješačka staza prema prevoju Bijela Skala i dalje do Gurze, doline Čuku Leri, zaobilazi sa desne strane Tvrdoč i izlazi na Sutorman. Desno od Baltine, dobrim makadamskim putem dužine 4,6 km, stiže se na Dobri do (964 mnm), zaravan u podnožju vrha Rumije. Dobri do je ujedno i blagi prevoj na putu, s obzirom da put produžava dalje prema jugu do naselja Veliki Mikulići.

Inače, kolima je moguće prići do mjesta na 1.040 mnm, odakle markirana kamenito - travnata staza kreće u pravcu prevoja, poludesno od glavnog vrha Rumije. Blagim usponom, staza prolazi kroz rijetku šumu, pa ispod prevoja postaje strmija i brzo dobija na visini, pri čemu se otvaraju pogledi prema moru, Luci Bar, Lisinju, Velikim Mikulićima i Dobrom dolu. Izlaskom na prevoj stiže se u malu, pitomu dolinu (livadu), nakon čega staza zaokreće ulijevo . Slijedi, možda najteža dionica uspinjanja do vrha koju odlikuje strm, lošiji i kamenit teren. Ipak, potrebno je svega par stotina metara do vrha gdje ćete spaziti limenu crkvicu, uz savlađivanje završne visinske razlike od oko 150 m.

Be the first to comment